Politika menadžerskog populizma
Istraživanje Slovenskog javnog mnijenja, koje je provedeno u svibnju ove godine donosi zapanjujuće rezultate. Čak 71 posto državljanki i državljana Slovenije nezadovoljno je demokracijom i samo svaki četvrti državljanin vjeruje u njene mehanizme. Od svih društvenih i političkih institucija, ljudi najmanje vjeruju političkim strankama. Kriza u kojoj živimo, samo je ojačala nepovjerenje u sadašnji politički sistem, a „strankokratsko“ razumijevanje demokracije samo produbljuje krizu nepovjerenja. Otud ozbiljna razmišljanja o nečemu što će biti izvan partitokracije, samodostatne i samoregenerirajuće vladavine političkih stranaka. Neki izlaz vide u novom (populističkom) vođi, a drugi u čišćenju i pomlađivanju politike i u novim instrumentima (parlamentarne) demokracije.
Srce na levici, politika na desnici: Zoran Janković, gradonačelnik Ljubljane
Photo: stock
Po Dolarovom mišljenju Janković utjelovljuje „neku desnu populističku strukturu“, a pritom je riječ o strukturnom učinku, a ne o tome što Janković sam o sebi misli, u jezgri takve politike su privilegirani kapital i neoliberalna paradigma razvoja i u toj optici Slovenija bi mogla težiti tome da postane svjetionik - ali samo svjetionik neoliberalizma. Ta struktura je „organska“, društvo razumije kao slagalicu od dijelova tijela, a glava je menadžer. „Ako to prenesemo u politiku“, nastavlja dr. Dolar, odmah možemo shvatiti kako bi to društvo moralo funkcionirati: „Kao d.o.o. koji vodi uspješan menadžer. A time se samo povećava resentiman prema onoj politici koja razmišlja o socijalnom prostoru i o tome što društvo jest na drugačiji način"
Istraživanje Slovenskog javnog mnijenja, koje je provedeno u svibnju ove godine donosi zapanjujuće rezultate. Čak 71 posto državljanki i državljana Slovenije nezadovoljno je demokracijom i samo svaki četvrti državljanin vjeruje u njene mehanizme. Od svih društvenih i političkih institucija, ljudi najmanje vjeruju političkim strankama. Kriza u kojoj živimo, samo je ojačala nepovjerenje u sadašnji politički sistem, a „strankokratsko“ razumijevanje demokracije samo produbljuje krizu nepovjerenja. Otud ozbiljna razmišljanja o nečemu što će biti izvan partitokracije, samodostatne i samoregenerirajuće vladavine političkih stranaka. Neki izlaz vide u novom (populističkom) vođi, a drugi u čišćenju i pomlađivanju politike i u novim instrumentima (parlamentarne) demokracije.
U vrijeme i u situaciji općeg nezadovoljstva u društvu, apatije i straha od toga što će donijeti budućnost, kad vladajuće i opozicijske političke stranke ne mogu naći konzistentne odgovore na izazove današnjice, a kamoli budućnosti, lako se pojavljuju ideje o brzim rješenjima za društvene probleme i o ljudima koji bi ih mogli ostvariti. Mnogi ljudi su u zadnje vrijeme "razmišljali" o spasitelju koji bi povukao društvena kola iz blata i našli su ga u sadašnjem ljubljanskom gradonačelniku, Zoranu Jankoviću. On je, naime, čovjek akcije, koji je u vrijeme krize proveo u djelo čak nekoliko projekata koje su njegovi prethodnici samo planirali, a nedostajalo im je snage i sposobnosti za realizaciju. Od 22 projekta koje je Janković obećao u predizbornoj kampanji za ljubljanskog gradonačelnika, samo su još četiri na "čekanju". Garaža ispod tržnice, sportski centar Ilirija, obnova Plečnikova stadiona i obnova Roga su ti projekti koje - također zbog suprotstavljanja civilnog društva i zapletenih birokratskih procedura - nije uspio realizirati. A svoj prvi mandat Janković završava Sportskim parkom Stožice, gdje su košarkaši i nogometaši već potvrdili njegovu vrijednost i označili ga kao jako primjerenog za prijestolnicu, i nedavno dovršenom višenamjenskom kulturnom dvoranom Kino Šiška, koja postaje novo kulturno središte koje je Ljubljana trebala.
POPULISTIČKI GRADONAČELNIK: Bez sumnje, Janković je potpuno drukčiji od političara koji se pojavljuju na slovenskoj političkoj sceni, iako se sam ne ubraja među političare, već među menadžere. A po ponašanju nije ni tip menadžera koje možemo vidjeti u raznim udrugama, s kravatama i uštogljenog držanja. Čini se da je ljubljanski gradonačelnik u stalnom dodiru s građanima, sluša njihova mišljenja (iako zatim napravi, oslanjajući se na svoje stručne službe, po svome) i uključuje se, tako da ga svi vide, u različite akcije. Kao što je recimo ona Očistimo Sloveniju. Podupire i nastojanja onih koji se trude poboljšati položaj marginalnih grupa u društvu. Možda je riječ o prirodnom refleksu jer se i sam često mora boriti s atributom „došljaka“ s juga, koji mu lijepe desni ekstremisti. Kad kaže da je njegovo "srce na ljevici", misli prije svega na liberalne postulate, prijateljuje s ljudima na ljevici, ima slične poglede na ljudska prava, ne upušta se u političke sporove dok se ne tiču njega i njegova rada.
Prilikom njegovih suočavanja s političkim protivnicima i kritičarima s desnice, promatrač može primijetiti da ga verbalni dvoboji, ako je u njima dominantan, vesele, jer kritike odbija sa širokim osmijehom na licu, koji je ponekad na granici podsmijeha. Sigurno zna zaigrati i tvrđu igru, ako se netko s njim "zeza“, a ako netko stane na put njegovim planovima, lako mu se može dogoditi, naravno, u najboljem slučaju, da ga Janković ignorira. Bez sumnje, aktualni ljubljanski gradonačelnik Janković, koji ima većinsku potporu vijećnika sa svoje liste u gradskom vijeću, može donekle samovoljno odlučivati o svemu.
A to mu opozicija, lijeva i desna, spočitava. Ali činjenica je da ono što naumi i ostvari. A na to danas „padaju“ birači.
Ali ako pogledamo slovensku državnu političku scenu, same stranačke lidere, vidimo da su u usporedbi s Jankovićem uškopljeni. Umjesto operativaca tipa Jankovića, kojem se inače, ali samo u javnim nastupima, pokušava približiti premijer Borut Pahor (ipak je to njegova prvi i očito prezahtjevan operativni posao), čini se da imamo samo one koji traže kompromis pod svaku cijenu i koji se ponekad greškom predstavljaju javnosti s neostvarivim megalomanskim projektima novih razvojnih paradigmi. Zato nije čudno da se pojavljuju sasvim ozbiljna razmišljanja o Zoranu Jankoviću na mjestu predsjednika vlade koji bi znao i mogao svojim pragmatičnim pristupom provesti zahtjevne gospodarske i socijalne reforme u državi, suspendirati na neko vrijeme kulturnu bitku unutar slovenskog društva, a možda uz to i nepotrebnu "kramu" u demokratskim procedurama. A u pozadini te logike skriva se ona boljševistička teza koju potiho njeguju sve stranke: da previše demokracije paralizira donošenje odluka koje su nužno potrebne za razvojne probitke Slovenije.
Osim toga što je Janković „narodski“ čovjek, što ima „srce na lijevoj strani“, on se uvijek predstavlja kao nestranački čovjek. Glasači su na lokalnim izborima prije četiri godine svojim glasovima neobično bogato honorirali nestranačke kandidate. Također i zato što im je prisjela politizacija problema na lokalnoj razini, često destruktivno djelovanje političkih stranaka u općinskim vijećima, gdje u prvom planu nije sadržaj prijedloga, već nositelj inicijative, te kratki spojevi između općinskih savjeta i gradonačelnika u brojnim općinama, jer su iz različitih političkih tabora. To je Zoran Janković izbjegao i s „Listom Zorana Jankovića“ do temelja porazio sve etablirane političke stranke u gradu. Janković i njegovi izbjegavali su političke teme i potpuno se usmjerili na projekte koji su potrebni glavnom gradu Slovenije.
POLITIKA NIJE D.O.O: U političkoj javnosti i u krugovima stručnjaka s područja društvenih znanosti zato analiziraju „fenomen Jankovića“, preispituju prirodu i stanje slovenske politike i društva, jer Jankovićev pristup u politici ima šire dimenzije. I opasne, ako poslušamo dr. Mladena Dolara s Filozofskog fakulteta, koji upozorava da je Janković zapravo u procesu raspadanja LDS-a bio prva ličnost ljevice, koja je ljevici održavala kredibilitet. Ali čini mi se „opasno, jer je to radio pod cijenu menadžerske paradigme, mentaliteta koji je politički jako opasan. Temelj tog razmišljanja je da ne trebamo političare, već menadžere, neku postpolitiku i ljude koji će se pobrinuti da se stvari dogode, a pritom se dogovarati lijevo ili desno". U slučaju Stožica se, po njemu, taj paradoks zaoštrio do maksimuma. Janković je izgradio, kao što je i obećao, za ljubljanske uvjete i potrebe nevjerojatan projekt, kakvog nije bilo već desetljećima. Cijena za njega je, po Dolaru, u političkom smislu bila (pre)visoka, jer iznuđene mjere vlasti da dovede projekt do sadašnje faze i otvori ga s prvim utakmicama, ne ostavljaju baš dobar dojam. Po njegovom mišljenju, sve se odvijalo na granici legalnosti, a gradnja sportskog centra Stožice samo dokazuje da je u državi moguće „iskorištavanjem političkog položaja, prisiljavanjem državnih organa da odlučuju u korist projekta na brzinu i preko osobnih poznanstava, graditi takav objekt na kredit".
Ako po Dolarovom mišljenju Janković utjelovljuje „neku desnu populističku strukturu“, a pritom je riječ o strukturnom učinku, a ne o tome što Janković sam o sebi misli, u jezgri takve politike su privilegirani kapital i neoliberalna paradigma razvoja i u toj optici Slovenija bi mogla težiti tome da postane svjetionik - ali samo svjetionik neoliberalizma. Ta struktura je „organska“, društvo razumije kao slagalicu od dijelova tijela, a glava je menadžer. „Ako to prenesemo u politiku“, nastavlja dr. Dolar, odmah možemo shvatiti kako bi to društvo moralo funkcionirati: „Kao d.o.o. koji vodi uspješan menadžer. A time se samo povećava resantiman prema onoj politici koja razmišlja o socijalnom prostoru i o tome što društvo jest na drugačiji način."
Put ka svetioniku neoliberalizma: Zoran Janković
Photo: stock
Dr. Vlado Miheljak, kolumnist i profesor na FDV-u, nije sasvim uvjeren da je situacija na slovenskoj političkoj sceni „zrela“ za odluku po talijanskom receptu, i sumnja da bi se Janković odlučio na kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima. „Sam sebe bi još i vidio kao premijera kad bi ga stranke podupirale, ali da uskoči kao Berlusconi, to ne.“ Ipak, Miheljak ne isključuje mogućnost da se na političkoj sceni pojavi i neki tehnokrat, da se poziva na minuli rad i predstavlja se kao čovjek „izvan“ stranaka. Kad bismo špekulirali, „kod nas bi to mogao biti Janković, ali kao primjer neagresivnog, nenacionalističkog populizma. Ali sigurno bi htio biti premijer samo s punim mandatom, što mu stranke sigurno ne bi dopustile, čak i kako bi na taj način pobijedile desnicu. Možeš biti gradonačelnik, voditi grad kao gospodarsko društvo, što Janković uspješno radi. Ali dobiti punu moć na izvršnoj razini države, to nije baš uobičajen postupak. Zato je ta mogućnost mala, odnosno potpuno nerealna." Ali po Miheljakovom mišljenju Jankovićev stil rada je privlačan za ljevicu. "Na ljevici nema čovjeka koji bi bio narodski čovjek, kako je narodski Janković. Vidite ga posvuda. I smeće kupi da bi dao primjer. Sa svakim je spreman razgovarati. Istina, na državnoj razini ne možeš tako funkcionirati, ali malo toga svejedno trebaš. Pahor to nema. Kod Janše je bilo drukčije. U njegovoj vladi je na snazi bio piramidalni sistem, a Janša je bio operativac. I kad su radili gluposti, radili su ih učinkovito." Miheljak misli da nema bitne razlike između Pahora i Jankovića. "Stvar je samo u pitanju imperativa učinkovitosti i koliko je on iznad imperativa solidarnosti i socijalne odgovornosti."
NOVE PARADIGME: Kako promijeniti političku scenu, osuvremeniti je novim, demokratskijim elementima da bi politika doista bila u službi naroda i društvenog razvoja, time si, uz poznate manjkavosti parlamentarnog sistema, već dugo razbijaju glave teoretičari i političari. U državi i u svijetu na obzoru zasad nema ništa novo. Naravno, mogu se dogoditi tektonski poremećaji i unutar klasične engleske parlamentarne demokracije i na vlast se mogu probiti nove stranke, kao u Velikoj Britaniji liberali koji su temeljito promijenili parametre političkog djelovanja i razmišljanja. Prije su se na vlasti izmjenjivale samo dvije stranke, torijevci i laburisti, nikoga nisu pustili blizu. Ulazak liberala u vladu s torijevcima bio je pravi šok za britansku politiku. Ali situacija se neće bitno promijeniti, iako je ugledna britanska političarka odmah nakon izbora izjavila da je britanska politika postala „pragmatična, inovativna, sumnjičava prema državnoj moći i radije se drži vrednota nego dogmi“.
U Europi se stvari razvijaju drukčije. Nastala je šačica tzv. postmodernih stranaka koje probijaju polarnost „modernih“ stranaka. Te nove stranke su po sadržaju i kadrovski heterogene, a nastupaju s jakom dozom populizma. Takva je na primjer stranka Zelenih u Njemačkoj koja je osnovana prije 30 godina kao kritika tadašnjeg etabliranog stranačkog sistema. Po Miheljakovu mišljenju u Sloveniji ima prostora za zelenu stranku, ali njeni članovi su dosad svojom "personalnom tektonikom uništili bilo kakvu pomisao da bi čovjek dalje imao posla sa zelenima. Sad ne mogu ni u parlament. Ali zelena paradigma je u osnovi takva da može udruživati i izvan stroge polarizacije. Njemačkoj je to uspjelo. Naravno, tamo su većinom lijevo-liberalni ljudi, ali i među njima ima i jako tradicionalnih koji imaju u sebi svijest o brizi za okoliš. Inače i klasične stranke postaju sve sličnije i svoje glasače nagovaraju sličnim programima." To je karakteristično za postmoderno vrijeme. Svi govore o ekologiji, ljudskim pravima, socijalnoj državi. Sve imaju jako slične programe. Zato stranke i njihovo djelovanje ocjenjujemo tek onda kad materijaliziraju svoje zamisli. Zato je jako malo mogućnosti za osnivanje neke nove stranke u Sloveniji, a kamoli da bi se takva stranka popela na razinu koju je na izborima dosegla Golobičeva stranka Zares. Miheljak skeptično gleda na stranku Zares jer su doveli nešto novih ljudi, a jezgra stranke je ostala ista. Zamijenili su samo brand nekadašnjeg Drnovšekovog LDS-a.
Po Miheljaku Slovenija je već podijeljena: imamo lijevu i desnu polarizaciju, bez obzira na to kako se tko zove. Ali opasno bi bilo da dođe do jake averzije prema strankama. "Izvan stranaka je samo puno slabije kontroliran populizam, koji predstavlja opasnost anarho-populističkog koktela. To je najeksplozivnija mješavina. Kad država postaje sve neučinkovitija, jer ne vjeruješ sudu, ne vjeruješ policiji, ne vjeruješ u pravosudni sistem, jedni toče populizam, drugi anarhiju... Sad smo u pat poziciji. Proporcionalni izborni sistem sa strankama je lokva, laguna koja smrdi, ali je ipak najbolja situacija jer u njemu postoji visoka kontrola", kaže Miheljak.
ČETVRTI PUT: Po mišljenju dr. Andreja Lukšiča, politologa s FDV-a, u suprotnosti s Miheljakovim mišljenjem, stranka Zares je davala puno nade progresivnim zamislima i pod terminom „nova politika“ je, barem na teoretskoj razini, slijedila tzv. četvrti put, da bi slovensko društvo osposobila za suočavanje s procesima europeizacije slovenske politike, a također za izazove koje donosi prije svega politička globalizacija. Zares po njegovom mišljenju još nije izgubio potencijal koji nosi u sebi, ali „sada njihov program u političkoj i javnoj percepciji ne dolazi do izražaja jer je percepcija javnosti izgrađena na posve novim točkama. Kad u percepciji počnu prevladavati djela, odluke i pogledi koje stranka donosi, možda će dobiti na važnosti“, kaže Lukšič.
I ako se već pojavljuje „četvrti put“, koji nije put populističkog političkog angažmana ni klasične predstavničke parlamentarne demokracije, Lukšič ga vidi prije svega u "produbljivanju instituta demokracije na način da čim veći broj ljudi ili grupa, kojih se neka tematika tiče, ima pristup do prihvaćanja političkih odluka.“ Lukšič pritom zanimljivo interpretira problem menadžerskog vođenja države, a time i posredno mogućnosti djelovanja Zorana Jankovića kad bi se odlučio za premijerski položaj. "Bitno pitanje je kako doći do odluke i kakav pravni i politički nadzor je potreban u procesu odlučivanja.“ Za njega Janković nije odgovor za potreban put „demokratizacije demokracije“, koji će također ukloniti „sistemske blokade te spriječiti omalovažavanje emancipatorskih potencijala u našem društvu, bilo da je riječ o zaštiti stranih radnika, homoseksualne parove, pitanja degradacije okoliša, jednakosti spolova pri zapošljavanju...“.
„Ne zatvarajmo oči", kaže dr. Lev Kreft s Filozofskog fakulteta, "prilike su u Sloveniji zrele za uspon populista. Riječ je o čisto životnim, socijalnim i ekonomskim uzrocima. Ljudi se pitaju što imaju od ove države, štiti li ih ona na bilo koji način. Ljudi žele politiku i prilike u kojima će naći sigurnost te socijalnu, ekonomsku i financijsku perspektivu. Ljudi žele državu koja društvo nesigurnosti mijenja u društvo sigurnosti i zaštite. A to je teško očekivati od postojeće strukture.“ Iz takvih, za većinu ljudi ne baš ugodnih prilika, sigurno dolaze zahtjevi za velikim promjenama koje najavljuju i sindikati s demonstracijama ujesen.
Kreft upozorava da nije nužno da je vrijeme koje je pred nama samo vrijeme nemira i demonstracija, već to može značiti i „stvarati pristup u promjenu same politike, koji počinje time da se temeljno nepovjerenje prema politici - to da je politika svinjarija kojom se pošten čovjek ne bavi - mora promijeniti u stajalište da je politika nešto čime se svatko mora baviti.“ Sumnjamo da je slovenska politička zajednica sposobna za takvo razmišljanje i zato je lako moguće da je taj „populistički uzgon, koji mrzi politiku i želi na tron dovesti populističke nepolitičare, vjerojatnija posljedica sadašnjeg nezadovoljstva politikom i strankama“, kaže Kreft.
Zbog opasnosti od otklizavanja u politički populizam, koji se pokazuje kao spasonosno rješenje, svi društveni faktori bi morali otvoriti političko polje. To je moguće posebno s civilnodruštvenim pokretima koji zadiru u političko. A prije toga se moraju međusobno uskladiti da bi spriječili politiku vlasti "podijeli pa vladaj". Riječ je o politizaciji civilnog društva, što znači njen ulazak u polje politike, gdje snažnim pritiskom može prisiliti vladajuće da se prilagode. Nekima u civilnom društvu odbojan je ulazak u političko polje, čak i sindikati imaju strah od tog koraka, ali bit će potreban taj korak, uz demonstracije, prikupljanje potpisa i pregovore, ako politika postane stvar kojom se svatko mora baviti. U takvom razumijevanju politike neće se postavljati pitanje: za političare Jankovićevog kalibra ili protiv njih, već: što politika cjelovitim upravljanjem javnim poslovima omogućuje ljudima koji su joj to povjerili. (Piše: Marjan Horvat)
opombe: (NIJE OVO APRILSKA ŠALA. ....)
ŠERIJATSKO VJENČANJE JASMINE ALIJAGIĆ I HARISA ISAKOVIĆ
INAT BOSANSKOG GOLUBA
KATASTROFALNE POPLAVE NA VIČU - LJUBLJANA
